Metal Gear serijal počeo je kao prava suprotnost svim akcijskim igrama krajem 80-ih. Međutim, dolaskom 21. vijeka polako je odbacivao tu suprotnost i počeo prihvaćati elemente igara od kojih se nekada razlikovao. Snake Eater tako je naposljetku uveo slobodu kontroliranja kamere (Subsistence), Guns of the Patriots donio je kretanje pri ciljanju u maniri FPS-a, a Peace Walker se između ostaloga pozabavio multiplayerom. Umjesto da fura neku alternativu i na temelju toga donosi inovacije, MGS se posljednjih godina odlučio slijediti druge.
Ipak, u isto vrijeme serijal je ostao svojstven samome sebi. Na neki čudan način postao je snažna kolekcija memea koja uspješno funkcionira neovisno o žanru (Metal Gear Revengeance) ili modernizaciji koju nam donosi The Phantom Pain. Razlog za to je vjerojatno etiketa „A Hideo Kojima game“ koju se u kontekstu kvalitete može prevesti i kao sinonim za bosanske ćevape.
Bạn đang xem: HCL.HR
Peti Metal Gear je dosad najveća i najduža igra u svom serijalu. Također je i najrazličitiji od svih dosadašnjih Metal Geareva, izuzev Peace Walkera na čijim se idejama uglavnom temelji. Razlika međutim nije u najočitijoj stvari – tome da MGS 5 ima dvije velike mape, tj. „otvoreni svijet“. Veća promjena je što Big Boss / Snake nije solo igrač kao u Ground Zeroesu nego ima podršku svoje baze i pet pomagača. Za početak je tu helikopter koji mu može pomoći u pokrivanju tijekom alarmantnih situacija, a na misijama ga mogu pratiti D-Horse – za brže kretanje po mapi i strateško izbacivanje izmeta; D-Dog koji može nanjušiti i označiti neprijatelje u blizini, D-Walker robot s različitim arsenalom oružja, te snajperistica Tihana zvana Quiet.
Pogledajte malo gameplaya sa samog početka igre, ali bez osobitih spoilera – preskočili smo sat vremena dug prolog koji morate sami doživjeti.
Svaki od tih pomoćnika ima niz nadogradnji koje se otključavaju napredovanjem i izgradnjom matične baze. Različiti timovi u bazi također pomažu Big Bossu na terenu, primjerice mogu raspršiti uspavljujući plin po neprijateljima, predvidjeti promjenu vremenskih uvjeta i slično. No za sve to baza treba imati što sposobnije osoblje i što više resursa, a oboje se skuplja na samom terenu – tako da uspavate neprijatelje i prikopčate ih na fulton balončić, odnosno da pronađete pakete ili kontejnere s materijalima.
Ta mehanika obogaćuje gameplay ne samo time što vam daje više zadataka nego i uvođenjem sustava rizika i nagrade. Vrijednije vojnike obično je teže „zarobiti“ jer imaju bolju opremu ili ne patroliraju sami. Materijali su s druge strane obično smješteni ondje gdje neprijatelja ima najviše. Igrač se stoga mora odlučiti što mu je važnije – ostati neotkriven pa na kraju misije dobiti više novca ili pak riskirati otkrivanje za bolje osoblje i dodatne resurse.
Situacije u igri nisu skriptirane pa vam misija primjerice može biti lakša ako tijekom nje dođe do pješčane oluje u kojoj vas neprijatelji slabije vide.
Posebnost ovog Metal Geara je u tome što cjelokupni taj sustav funkcionira organski. Situacije u igri nisu skriptirane pa vam misija primjerice može biti lakša ako tijekom nje dođe do pješčane oluje u kojoj vas neprijatelji slabije vide. Zadatcima se uglavnom može pristupiti na više različitih načina, ali pod tim se ne misli samo na šuljanje ili akciju kao u drugim igrama, jer ovdje postoje različiti pristupi i za jedno i za drugo. Na raspolaganju su vam gadgeti s kojima možete biti itekako kreativni, poput legendarne kartonske kutije na koju možete zalijepiti kojekakve perverzne postere ili pak mamca na napuhivanje. S druge strane možete srediti bombardiranje čitavog naselja ili se komotno provozati D-Walkerom kroz isto i pokositi sve gatling gunom.
Xem thêm : Công dụng của vàng
Ako vam prijašnji video nije dovoljno jasno dao do znanja da se radi o igri Hidea Kojime, ovaj s kartonskom kutijom u centru pažnje zasigurno hoće.
Akcijski pristup je doduše nešto teži i manje se isplati jer oduzima bodove za herojstvo koji su vam kasnije potrebni za infiltriranje u zaštićenije FOB baze drugih igrača. Ako pak odete u krajnost pa ubijate sve živo to će vam dati Demon pointse koji također imaju svoj rezultat, a taj je da vam Big Boss postane Demon Snake s istaknutijim „rogom“ i krvavom opremom.
U bilo kojem slučaju, oba načina igranja su jednako zabavna, što je ključna stvar jer igra traje duže od pedesetak sati. Raznovrsnost pristupa spašava i od toga da vam dvije dostupne mape u tih pedesetak sati postanu dosadne. Čak i kad ste skloni samo jednom načinu igranja, ponavljanje nekih misija u kasnijem dijelu igre postavit će vam specifične uvjete za izvršavanje, poput toga da na njima nemate nikakve podrške ni posebne opreme. Igrača to tjera da maksimalno prouči svaku lokaciju te da tako otkrije alternativne rute koje u ranijem posjetu tom mjestu nije vidio.
Kojimin pečat kvalitete vidljiv je i na tehničkoj dorađenosti. Igre s otvorenim svijetom obično imaju više bugova nego one linearne, ali u Phantom Painu morate se baš potruditi da bi uopće uočili neprirodno ponašanje, nerealnu fiziku ili nešto treće. Naravno, umjetna inteligencija protivnika je limitirana do određene točke pa u nekim situacijama usmrćivanjem jednog neprijatelja možete na isto mjesto namamiti i ostale te tako jednostavno riješiti situaciju.
Svejedno, AI protivnika je ovdje bolji nego u većini drugih igara što je najbolje vidljivo na njihovom kretanju. Primjerice, može vam se učiniti da je neki neprijatelj programiran da stoji samo na jednome mjestu, no ako ste strpljivi vidjet ćete da nema statičnog stražara – svi imaju svoje rute, makar one uključivale stajanje na jednoj poziciji duže od minute. Uostalom, kad krene akcija, neprijatelji su dobro organizirani i svjesni okoliša. U pedeset sati igranja samo sam jednom uočio da je neprijatelj zapeo na objektu pa se vrti u krug, a i tada je vrlo brzo našao načina da se oslobodi.
U pedeset sati igranja samo sam jednom uočio da je neprijatelj zapeo na objektu pa se vrti u krug, a i tada je vrlo brzo našao načina da se oslobodi.
U tehničkom pogledu ovo je i uvjerljivo najljepša igra koja se na konzolama zavrtjela u 60 sličica po sekundi. Ima tu dakako nekih vidljivih ograničenja, na primjer pozadinski krajolik je užasno niske rezolucije što je vidljivo kad ga promatrate dalekozorom. Tu i tamo vidi se i iskakanje vegetacije u daljini. No tamo gdje je to najvažnije igra izgleda dosta lijepo, bez pretjerivanja s kojekakvim efektima. Kojima je time opalio pljusku velikom broju developera koji u 30 sličica po sekundi prodaju maglu. Primjerice, Mad Max koji je izašao paralelno s ovom igrom ne izgleda ništa bolje, a vrti se duplo sporije od MGS-a.
Postoje međutim neke stvari u tehničkoj izvedbi koje s vremena na vrijeme znaju iritirati. Određeni meniji na iDroid uređaju u igri često su dosta spori. Učitavanja menija za nadogradnje baze iz nekog razloga nekad znaju potrajati po 20 i više sekundi, a nekad se otvore odmah. Iako je riječ o igri otvorenog svijeta, općenito dosta vremena odlazi na učitavanja, a to postane iritantno u kombinaciji s uvodom u kojemu doslovno svaki ulazak i izlazak iz helikoptera prije i poslije svake misije traje gotovo jednu minutu – i ne može se prekinuti ili ubrzati. Možete se, doduše, kroz glavni meni brzo vratiti u helikopter, ali samo dok ste na mapi – u matičnoj bazi nema te opcije. Misije isto tako ne možete aktivirati dok ste u bazi, niti se možete brzo prebaciti na određene lokacije na mapi bez da se prvo vratite u helikopter pa tek onda odredite gdje želite ići.
Xem thêm : Al2O3 + HCl → AlCl3 + H2O
A sam ulazak u helikopter je naporan kad za njega morate proći kroz šumu menija. Prvo otvorite iDroid pa s mape izaberete support, pa helicopter, pa pick up i tek onda točku na mapi. Nema dakle nikakvog prečaca za to – takva je procedura svaki put. I onda još k tome čekate da taj helikopter dođe, pa kad u njega sjednete čekate minutu dok odletite, prođete učitavanje, ponovno otvorite iDroid i ponovite proceduru za slijetanje na nekoj drugoj lokaciji, ponovo učitavanje i ponovo sjedenje dok vas helikopter ne iskrca.
Sustav menija je nakrcan, a posebno kritičan za PC verziju jer nema podršku za navigaciju mišem, što bi daleko ubrzalo stvari. Po pitanju optimizacije ista PC verzija je dobro sređena, ali iz nekog razloga nije mi htjela zapamtiti prerađene postavke kontrola, te je u određenim dijelovima uporno pokazivala indikatore kontrole za gamepad, primjerice analognu palicu za kretanje dok se igra s tipkovnicom. Usput rečeno, kao tehnički minus mogu se navesti i učestali problemi sa serverima koji FOB infiltracijama igraču na kraju nanesu više štete nego koristi.
No sve su to nekako blaži problemi preko kojih se može prijeći kad je igranje prokleto zabavno i zarazno. Jedina sporna stvar u ovom Metal Gearu bila mi je stavka koja je ranije igre činila vrhunskim. Priča je u The Phantom Painu, naime, malo razočaravajuća. Da se razumijemo, po pitanju sadržaja radi se tu o dosta interesantnoj fabuli, čak i kada izgleda kao neka luda japanska sapunica bliža Resident Evilu nego Metal Gearu. No način na koji je ta priča ispričana nije baš najspretniji ni najsretniji.
Na početku svake misije u formatu TV serije tako se unaprijed otkriva koje ćete likove sresti, a to ubija element iznenađenja. Od toga se možete obraniti jedino ako zažmirite jer uvodnu animaciju prije misije nije moguće prekinuti. Ostale animacije više ne traju po pola sata da tijekom njih možemo ispijati kavu, ali zato su uvijek oblikovane tako da daju više pitanja nego odgovora. Detaljnija pojašnjenja i objašnjenja naknadno daju audio snimke, odnosno kazete koje možete slušati tijekom igranja. Problem s ovim pristupom je u tome što te zvučne zapise obično dobijete kad već zaboravite na ono što se dogodilo.
Na primjer, u uvodnom dijelu kao igrač sam se pitao što se dogodilo s pojedinim likovima nakon Ground Zeroesa. Šutljivi Big Boss se, međutim, nije pitao isto pa sam na taj odgovor morao čekati kakvih pet sati. Svjestan sam da je to dizajnirano tako da se igrača ne zatrpa informacijama, no rezultat je često takav da vam zbog toga neka događanja jednostavno nisu dobro objašnjena onda kada bi to trebala biti. Motivi glavnog negativca tako vam postanu jasni tek kad na njega već zaboravite. Znam također i da su zvučni zapisi tu umjesto razgovora na codecu, ali kao fleksibilnija opcija nisu se pokazali korisnima. Jako se teško fokusirati na slušanje tijekom samog igranja, dok pazite na ono što se događa oko vas. S druge strane, morate sami po glasu prepoznati tko što govori, a iskreno rečeno ja pola vremena nisam mogao razlikovati glasove Kaza i Ocelota.
U konačnici, problematično je i što priča nema pravu završnicu. Ključan dio radnje ostaje nerazjašnjen jer je zadnja misija izbačena iz igre pa konačan ishod priče možete pogledati tek u nedovršenom obliku, i to u videu na YouTubeu. Teoretski, možete se zadovoljiti i nekim vlastitim zaključkom jer kako kaže Nietzsche kojega igra citira: činjenice ne postoje, postoje samo interpretacije. Po mojoj interpretaciji malo je tužno da ovakva igra nakon 50 sati igranja nema dostojnu završnicu, veliku boss bitku za kraj kako je to bio običaj u svim dosadašnjim MGS-ovima.
Po mojoj interpretaciji malo je tužno da ovakva igra nakon 50 sati igranja nema dostojnu završnicu.
No što je tu je – bez obzira na to, Metal Gear Solid 5 je stvarno fantastična igra. Količina sadržaja i mogućnosti u njoj dovoljne su da vas zabave na duže vrijeme, a imajte na umu da podrška za mrežni multiplayer, takozvani Metal Gear Online, tek dolazi. The Phantom Pain možda nije revolucionaran naslov kao originalni Metal Gear Solid u svoje vrijeme, ali je zato kralj svog žanra. Pritom je standarde kvalitete postavio toliko visoko da je pravo pitanje koliko će vremena proći dok ih neka druga igra uspije sustići, a kamoli nadmašiti. Kako sada stvari stoje, MGS 5 je zadnja taktičko-špijunska operacija Hidea Kojima, a već je i to dovoljan povod da zaigrate taj dijamant od igre.
Nguồn: https://thuvienhaichau.edu.vn
Danh mục: Hóa